Suvremeno organizirano lovstvo u Hrvatskoj započinje 1881. god., a do tada je kroz povijest bilo dvojake prirode. Siromašnijem, većinskom i pretežito seljačkom dijelu stanovništva je bilo iznimno važno za svakodnevnu borbu za preživljavanje, budući je predstavljalo značajan izvor hrane, dok je manjem imućnijem, aristokratskom dijelu stanovništva predstavljalo izvor zabave, užitka i potvrde društvenog statusa i značaja.
1881. god Vlada Kraljevine Hrvatske i Slavonije je svojom odlukom potvrdila tzv. „Pravila“, koje je izradilo „Društvo za obranu lovstva u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji“, a već 1882. god. društvo izdaje glasilo „Viestnik prvoga obćega hrvatskog društva za gojenje lova i ribarstva“. I prije navedenih odluka i poteza je bilo dobro organiziranih lovišta, što se uvelike može zahvaliti pojedincima iz tadašnje društvene elite, koji su svojim poimanjem lova doprinosili svekolikom razvoju lovstava u Hrvatskoj.
Zemljopisni položaj te prirodne značajke Hrvatske, omogućuju lov raznolike divljači na cijelom području zemlje.
U istočnim, ravničarskim krajevima Hrvatske, Slavoniji i Baranji, moguć je lov na jelena, srnjaka i divlje svinje, te na sitnu, dlakavu i pernatu, divljač. U središnjoj Hrvatskoj je također moguć lova na svu navedenu divljač, dok je na području Like i Gorskog Kotara moguć i lov na medvjeda i tetrijeba. Na području Primorja i Dalmacije posebnu atrakciju predstavlja lov na divokozu i muflona, te na posebne vrste sitne pernate divljači koja obitava na većim nadmorskim visinama, jarebica kamenjarka, grivna i lještarka.
Za svako od navedenih područja, pored raznolike lovne divljači, specifičan je i način lova, lovni običaji, pasmine lovnih pasa i sl.
